Baština nije samo ono što se može dotaknuti. Uz kamen, zidine i crkve, svaka sredina nosi i onu baštinu koja se ne vidi, a bez koje se ono vidljivo ne bi moglo razumjeti: jezik, sjećanje, običaje, znanja i vrijednosti prenesene s koljena na koljeno. UNESCO takvu baštinu naziva živom baštinom i naglašava da njezina važnost nije u samom izričaju, nego u bogatstvu znanja i značenja koje ljudi u njoj nose — te u osjećaju identiteta, kontinuiteta i pripadanja koji iz nje proizlazi.

Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo (Faro, 2005.) baštinu određuje kao naslijeđe u kojem ljudi prepoznaju odraz vlastitih vrijednosti, uvjerenja, znanja i tradicija, a njezinu svrhu vidi u ljudskom razvoju i kvaliteti života. Baština, dakle, počinje u ljudima i njima se vraća.

Projekt „Mi vidimo ljude” polazi od uvjerenja da identitet otoka Raba ne nose ponajprije njegove građevine, nego njegovi ljudi. Ono što je Rab učinilo Rabom nalazi se u životima njegovih stanovnika: u načinu na koji se odrastalo, radilo, dijelilo i pomagalo, u rapskoj čakavštini kojom se to izgovaralo i u vrijednostima koje su se podrazumijevale, a rijetko izricale. Svaki takav život cjelovito je svjedočanstvo jedne sredine, a svaki koji ostane nezabilježen odlazi zauvijek.

Zato ovaj projekt gleda u ljude. Priče starijih Rabljana, uz fotografije iz njihovih osobnih arhiva, ovdje nisu samo građa o prošlosti nego poziv na razgovor među generacijama — podsjetnik da su čovjek i vrijednost njegova života najtrajnija baština koju jedna zajednica ima.