Mate Travaš

 Moj sugovornik Mate Travaš, rođen je 1938.godine. u zaseoku Grpe u Barbatu na Rabu. Osim njega roditelji  su imali još dva sina , a bilo bi ih šestoro da ostala trojica nisu umrli pri porodu.

Čime su se , Mate, bavili Vaši roditelji?

Bili su poljoprivrednici. Stočari i ratari. Otac je bio vičan cijepanju , odnosno kalemljenju voćaka pa je , kako mi kažemo , cipal voćke  prijateljima i svojti . I ja sam od njega naučio kako se to radi pa kad zatreba  to radim i danas . To mi je hobi. Otac me je naučio i graditi  suhozide . Puno puta sam ih  radio. Njime se ograđuju  pašnjaci za ovce. Na ulaz, između dva suhozida stavljali smo drvena vratašca. Radili smo ih od smrikve ili akacije.  Ručnom bušilicom bi na dva kolca izbušili rupe, pa u njih umetnuli prečnice koje su najčešće bile od jasena ili akacije. Imali smo i trsje pa je bilo i nešto vina. Prije su ljudi imali jako puno vinograda . Na Kaštel bi znali doći brodovi po grožđe  pa bi ga vozili za Zadar ili Split. Danas ga iz Dalmacije kamionima dovoze nama  jer je većina našeg trsja nestala.  S  maslinama je drugačija situacija. Bilo ih je onda , a ima ih i sad i dižu se novi nasadi, tako da ulja ne fali.  Za rodnih godina naši roditelji nabrali bi i do  3 tone maslina. Mi smo im kao djeca također pomagali.Sjećam se da smo imali i žrna kojima se mljela pšenica i kukuruz. Osim kokoši i svinja uzgajali smo i ovce. Imali smo ih petnaestak . Roditelji su ih muzli i pravili sir. Svaki sir je imao sedamdeset do osamdeset dekagrama. Otac bio znao napuniti ruksak sirevima i prodati ih u Staroj Baški  za manje od sat vremena.Bilo je i smokava . Jedan dio smokava bi smo osušili i nanizali na konopac s listovima  javora između njih. Neko vrijeme smo imali i dudovog svilca. Sjećam se da smo brali lišće murve kojim su se svilci hranili. Ne znam što se s tim poslije događalo, ali znam da je po Barbatu  bilo jako puno stabala duda odnosno murve.

Jeste li u Grpama  imali vodu ?

Tada nismo imali  vodu na dvoru već smo po nju  morali ići na Kaštel i to često, jer je vode trebalo i za kuhanje, i za  piće i za polijevanje vrta. Gušterna je napravljena kasnije. Kad sam bio mali nije bilo ni struje. Na večer bi palili šteriku ili petrolejku i uz nju pisali domaću zadaću i učili, jer smo preko dana morali pomagati roditeljima – brati smokve, ili travu, čuvati jarića , janjce i ovce. Jednom sam čuvao jarića, a moj prijatelj Joso Šimičić kravu. Bio sam brzo i nestašno dijete. Kad smo stigli do lokve htio sam se popeti na maslinu koja je rasla točno uz nju . Joso mi je taman  viknuo : Ne penji se! Past ćeš !, a ja sam već padao u vodu i pri tom glavom lupio o kamen.  Skočila mi je kvrga i tekla krv. Sjećam se da je baba po kući tražila najveći ključ, a onda mi ga pritiskala na kvrgu, njime križala i pritom molila. Ne znam da li je to pomoglo, ali nakon par dan kvrga je splasnula,  rana zacijelila , a ožiljka više nije bilo. 

Koju ste školu završili?

Išao sam u ugostiteljsku školu u Dubrovniku. Tada je u bivšoj državi postojalo samo pet ugostiteljskih škola i to u   Dubrovniku, Opatiji , Zagrebu, Beogradu  i Ljubljani. U Dubrovniku smo imali praksu po svim boljim hotelima poput Imperiala, Splendida i drugih. Prve dvije godine škola i smještaj su mi  bili besplatni, a posljednje godine je otac nešto morao nadoplatiti. Jedan brat je išao na zanat za brodskog mehaničara u Rijeku , a drugi za stolara u Novi Vinodolski. 

Poslije škole morao sam u vojsku . Na Rab sam se vratio tek kasnije , sredinom  šezdesetih, jer do tada na otoku nisam mogao dobiti stalni posao, pa sam se zaposlio u  Crikvenici. Šezdesetitreće sam se oženio . Izgradili smo kuću na Rabu i dvije godine kasnije  se počeli baviti iznajmljivanjem. Imali  smo puni pansion  gotovo osamnaest godina. Moja supruga Stanka je imala pune ruke posla. Uz dvoje djece, vrt, ovce, turiste i kućanstvo nije bilo vremena za odmor. Posebno ljeti. Ja sam radio prvo u kavani Sutjeska, pa u Grandu i San Marinu u Loparu, a od sedamdeset i treće  do mirovine bio sam šef sale u hotelu Istra kojeg danas nažalost, više nema. 

Koje su razlike u turizmu na Rabu  nekad i sad ?

Mislim da su razlike velike. Smještaj je danas naravno bolji, više je smještajnih jedinica turista je više, ali mislim da je tada usluga bila bolja, bilo je sve nekako življe. Glazba je svirala na svakoj terasi hotela . Bilo je puno više komunikacije, smijeha, zabave. Radilo se koliko je trebalo i to je bilo normalno. Nikom nije bilo teško ostati duže na poslu. A turisti su nas znali nagraditi dobrim napojnicama, Posebno su velikodušni bili Englezi koji bi nam napojnicu predali u koverti prije no što bi otputovali. Rab je bio šampion turizma. Osvajali smo prva mjesta kao destinacija. Jedina ozbiljna konkurencija bili su nam Dubrovnik i Opatija. Otvaranje ugostiteljske škole u Rabu bio je pun pogodak. Dobivali smo stručni kadar i to je osiguralo kvalitetu.

Kad se osvrnete iza sebe ima li nešto što bi ste voljeli da je potrajalo do danas.

Prije smo se više uvažavali kao ljudi.  Kao djecu su nas učili da ne smijemo krasti i lagati, Poštenje je bilo na cijeni. Rođaci su češće posjećivali jedni druge. Danas naši unuci neke svoje rođake niti ne upoznaju. Otuđili smo se  i to nije dobro. I na kraju, naravno, volio bih da i danas  traju neki bliski i dobri ljudi kojih više nema. Da mogu njih bi vratio.