Sonja Pende
S gospođom Sonjom Pende razgovarala sam u njenom stanu i drago mi je što je spremno pristala da zabilježim njena sjećanja na djetinjstvo, mladost, na obitelj i prijatelje. Rođena 1938. godine u dobrostojećoj gradskoj obitelji Bastijančić.
Vi ste rođeni u Rabu. Recite mi nešto o vašoj obitelji i vašem djetinjstvu.
Moja nona i nono, imali su pansion, Liza, koji je izvrsno radio. Uvijek su imali zaposlene sobarice i kuharice i djevojku koja je čuvala nas djecu. Nono Ante je neko vrijeme imao i svoj mlin te trgovinu delikatesa. Bio je vrlo vrijedan i poduzetan. Kao dijete živjela sam s roditeljima i sestrom u Bakru, ali zbog rata koji nas je zadesio preselili smo se na Rab kod none u villu Liza. U to vrijeme su se moji roditelji rastali. Majka je neko vrijeme bila u logoru u Udinama, a po povratku iz logora udala se za Josipa Batistića, kojeg smo zvali barba Bepo. Bio je dobar i brižan čovjek i svi smo ga jako voljeli. Kada su majku i nonu Lizu deportirali u Italiju sestra i ja smo ostale same, pa su nas uzeli susjedi. Kad se nona Liza vratila otišle smo s njom na Olib. Sestra i ja smo se bojale za svoje bližnje pa smo se svaku večer za njih molile. Jednog od slijedećih dana barba Bepo nam je saopćio da Boga više nema što mi je jako teško palo. Danima sam plakala. Imala sam tada šest godina, a sestra četiri. Od očaja sam na koljenima u krug prešla cijelu crkvu i molila Boga da barba Bepu prosvjetli pamet. Požalila sam se i velečasnom koji mi je rekao kako ne moram moliti na glas, već da mogu moliti i u sebi što me je donekle utješilo. Prije rata živjeli smo prilično dobro, ali tijekom rata smo kao i mnogi drugi bili više puta gladni. Sjećam se da su mama i njena prijateljica kad bi pile kavu uvijek mljele samo trideset zrna kave jer više od toga si nisu mogle priuštiti. Nona Liza je u međuvremenu prodala Pansion Liza, a u njemu se sada nalazi Odmaralište Ruđer Bošković.
Kako ste vi i vaša generacija živjeli poslije rata?
U to vrijeme svi su bili u nekom zanosu, sretni što je rat završio. Sredinom pedesetih sam se učlanila u Kulturno umjetničko društvo. Tad se osnovalo i amatersko kazalište „Osvit” u kojem su glumili mnogi Rabljani, pa tako i moja mama, a čak sam i ja glumila u predstavi „Čvor”. Voditelj i režiser bio je Leo Srdoč. Imali smo i kostimografa i scenografa. Bile su to predivne predstave. Bilo je i komedija kao što su Ribarske svađe, Dundo Maroje, Zajednički stan, ali i drama Zlatarevo zlato, Kvej Lan, Duboko korijenje i mnoge druge.
Jeste li odlazili na ples?
Naravno. Tad sam bila još mlada i morala sam imati pratnju. Za neke zabave smo morali imati i pozivnice. Plesnih večeri je bilo u Grandu, hotelu „Praha” i hotelu „Imperial”. Svi smo se svečano oblačili, posebno kad bi išli u hotel Imperial. Tad je bio popularan sastav „Violeta”. Održavale su se i zabave u Domu Partizan nekadašnjoj Sokolani. Sada je tamo mala školska sportska dvorana. Tamo je često svirala i pleh muzika.
Kad ste se vjenčali?
Udala sam se 1957., a supruga sam upoznala godinu dana prije. Ispočetka mi se nije sviđao. Mislila sam da je umišljen. Ja sam u to vrijeme bila predsjednica omladine u gradu, a on je bio predsjednik omladine za cijeli Rab. Radio je u općini i jednom me je pozvao na sastanak. Mislila sam da se radi o omladinskom sastanku, no na sastanku sam se pojavila samo ja. Tad mi je rekao da mu se sviđam već duže vrijeme i da bi htio da mu budem djevojka. Bio je uporan i na kraju me osvojio. U braku smo dobili kćer i sina, a danas uživam i u unucima i praunucima. Suprug i ja smo imali puno prijateljica i prijatelja i lijep život. Kad god je bilo moguće odlazili smo na izlete i na zabave. On je bio ekonomist. Bio je direktor Riječke banke, a kasnije i predsjednik Izvršnog vijeća u Rabu. Bio je vrlo progresivan i još je puno mogao dati, ali je, nažalost, prerano umro.
Jeste li bili zaposleni?
Jesam. Poslije rata sam u Rijeci prvo upisala učiteljsku školu (1952.). Nakon dvije godine sam se razboljela i morala odustati. Bilo mi je teško zbog toga. Škola mi je bila važna. Moja pra nona Konceta je bila učiteljica, a nona je bila trgovac. Obrazovanje je jako važno. Zaposlila sam se u Domu zdravlja. Pomagala sam u zubno-tehničkoj ambulanti, a kako su u to vrijeme stomatolozi i neki predavači dolazili na Rab ukazala mi se prilika da polažem ispite na Rabu pa sam postala zubni asistent.
Koliko se razlikovao život mladih sa sela i onih iz grada?
Pa bilo je razlika i u odijevanju i u vrsti glazbe koja se slušala. Na selu je u obiteljima bilo više djece, a prostor u kojem su živjeli bio je skučeniji. Tamo se više svirao miščić i plesao Rapski tanac. Djeca su rano počela pomagati roditeljima u polju dok je nama u gradu bilo puno lakše. Slušali smo šansone i zabavnu muziku, šlagere, a neki i klasičnu glazbu. Moja nona je znala sve opere napamet. Voljeli smo ići u kino. Kasnije, kad su i mladi sa sela u sve većem broju odlazili na školovanje, te s razvojem ugostiteljstva i turizma došlo je do velikih promjena i napretka u svakom smislu pa su te razlike počele nestajati.
Čula sam da su i neki običaji bili drugačiji. Kažu da se prije u gradu nisu vješale svadbene lutke – luli kad bi se netko ženio. Je li to točno?
Točno je. To u gradu nije bio običaj. Luli su radili samo po selima. Moj sin je u gradu bio prvi kojemu su ih napravili. Njegovi prijatelji su te lutke veličine odraslih ljudi objesili na Pjaceti. Moja mama je doživjela šok kad ih je ugledala, jer je mislila da su se to neki ljudi objesili. Toliko se isprepadala da joj je pozlilo.
Kako danas provodite vrijeme?
Danas ne mogu puno, ali gotovo svako jutro popijem s prijateljicama kavu u kafiću. Poslije kuham ručak gledam televiziju, odmaram ili razgovaram sa svojima. Djeca i unuci me često posjećuju. Do prije dvije godine sam ponekad s prijateljicama kartala kanastu, ali sada nas je teško skupiti, jer već sve imamo i nekih zdravstvenih problema. Ove godine sam evo, kao i svake bila na Uranku za 1. maj. Nisam išla do Varoša, ali sam se priključila na Pjaceti. Bilo je puno ljudi. Lijepo je slušati limenu glazbu, pa i zapjevati. To me uvijek vrati u mladost.
Rab, svibanj 2025.
