Miljenka Kaštelan – Mila

Gospođa Mila Kaštelan nedavno je napunila 95 godina. Jedna je od najstarijih žena u Barbatu. Pamćenje je još uvijek prilično dobro služi, pa čak i vid. Jedino je sluh donekle oslabio. Svakoga dana malo prošeta po Kaštelu, kako sama kaže:

„…malo do tabele da vidin ima li ča novo va gradu ili va selu i je ki umrl. Popazim vaik kakvo je more, je plima ili osekalj, ima li ka sipa ili glavoč uz rivu. Ponekad galebiman hitin malo suvog kruha, a oni mi letu zgor glave i kriču kako da zafaljuju.”

Prije desetak godina još bi koji put išla na more loviti ribu. O svim njenim ulovima vodila je preciznu evidenciju. Mala bilježnica koju mi je pokazala ispunjena je datumima, količinom i vrstom ulovljene ribe, opisima vremenskih prilika, kao i zapisom gdje je ulov obavljen. Nedavno sam je posjetila u njenom domu da zapišem nekoliko riječi o rijetkom poslu koji je nekad davno povremeno obavljala, a to je šivanje krpatura (popluna) i štep deka. Naime, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća nije ih se moglo lako nabaviti, a malo tko ih je znao sam izraditi.

Gospođa Mila je bila vješta u tome. Na kavaletima je imala veliki drveni okvir sa zabijenim brukvama (čavlima) koje su bile razmaknute jedna od druge petnaestak centimetara. Na okvir bi navukla platno s kredom iscrtanim kvadratima. Šivala je po crtama velikom debelom iglom i vrlo čvrstim koncem. Krpaturi su obično imali rombove, a platno od kojih ih je izrađivala bilo je finije. Gornja strana je obično bila od saten svile. Materijal za štep deke je bio malo deblji i grublji. U krpatur bi obično išlo do pet kilograma ovčje vune, a u štep deke od sedam pa sve do dvanaest kilograma, zavisno od njihove veličine. Ovčja vuna bi naravno prethodno bila očišćena, oprana i zgrdašana (počešljana grdašama). Bio je to težak posao jer bi krpatur ili štep deku trebalo namatat (zarolati) kad bi se neki dio zgotovio. Ponekad su joj u tome pomagale i kćeri, tada još djeca, kojima je bilo zanimljivo promatrati majku u poslu. Često su je od rada boljeli prsti. Inače je radila kao konobarica u Gradskoj kavani ili u hotelima.

Pitala sam je i da li se sjeća škole, a ona kaže da je školu obožavala. Pogotovo hrvatski. Čitanku je znala gotovo napamet. Za vrijeme rata kad su Rab okupirali Talijani u školi je naučila i talijanski jezik koji joj je kasnije dobro došao i u ugostiteljstvu. Voljela je učiti pjesmice i brojalice. Neke koje su recitirali kad su bili djeca još uvijek pamti. Pitam je da zapišem pokoji stih, a gospođa Mila ili teta Mila kako je zovemo mi koji je poznajemo, spremno započinje:

Kokoš viče,

peteh odgovara;

„Teško kući

gdje nij’ gospodara”

…a odmah zatim nastavlja i drugu:

Bože, Bože, tata gre,

nosi malom cipele

i konjića vranca

ki po polju tanca

Jednu ticu bez noge,

Kapelitu priko gore.

…pa treću:

Daj mi zrno muškatela,

pratit ću te do Kaštela,

a kad dođem na Kaštel

hitit ću te pod maštel.

Bacam pogled po fotografijama na zidu. Na dvije je Kaštel od prije osamdesetak godina, na trećoj Milina stara kuća i tovar (magarac), a na četvrtoj njihov kanat i ovce.

„Vaik sam,” kaže, „volila poć kod ovac. Nahranit blago, usput ubrat ku smokvu kad je vrime od smokav ili ku šparogu kad je vrime od šparog. Sritna sam i danas kad me kćeri neki put vazemu sobom. Pa još kad ozgora hitin pogled na more, na Dolin i Pag i na Lošinj kad je ćaro onda mi se srce nekako napuni do vrha od te lipote.”