Božidar Ribarić

U spomen

Božidar Ribarić ostao je bez oca s godinu dana, a zimi se u kući znalo gladovati. Život ga je odveo najprije u Crnu Goru, potom u Njemačku, a na Rab se vratio tek u poznim godinama. Njegova priča govori o odlascima koji su obilježili cijelu jednu generaciju otočana – i o tome što čovjeka dočeka kad se vrati.

Božidaru Ribariću je osamdeset devet godina. U Domu za starije u Rabu je već četiri godine.

Gospodine Ribarić, vi ste svoje djetinjstvo proveli na Rabu. Koje su vam uspomene iz tog razdoblja posebno drage?

U djetinjstvu mi baš i nije bilo lako. Otac mi je umro kad sam imao godinu dana. Imao sam tri sestre i tri brata. Dok je otac bio živ, radio je kao zidar, a majka je brinula o imetku. Poslije njegove smrti morala je naporno raditi kako bi nas djecu digla na noge. Preko ljeta bilo je smokava, grožđa i povrća, ali preko zime smo znali biti gladni. Za vrijeme Talijana u ratu imali smo obrok u školi i to nas je spašavalo. Učitelj mi je bio Branko Batistić.

Kako je izgledala dječja igra u to vrijeme?

Danas djeca imaju svakakve igračke, ali mi tada nismo imali ničega. Morali smo se zadovoljiti krpenom loptom kojom smo igrali nogomet. Pa opet, nekako smo se uspjeli zabaviti. Kad sam bio malo veći, igrao sam odbojku sa Zdenkom i Marijanom Grubišićem.

Da li vaša braća i sestre žive na Rabu?

Nitko od njih nije živio na Rabu. Ima ih posvuda: na Krku, u Splitu, Rijeci, Zagrebu, Australiji, Italiji, a i ja sam živio u Njemačkoj.

Kada ste otišli u Njemačku?

U Njemačku sam otišao šezdeset i druge godine, a četiri godine kasnije pridružila mi se i žena.

Kao mladić sam prvo otišao za Crnu Goru i tamo radio s geodetima po mnogim mjestima. To mi je iskustvo bilo dragocjeno i od njih sam jako puno naučio. U Njemačkoj sam s obitelji živio neko vrijeme u Freiburgu, na granici s Francuskom, pa sam prilično dobro naučio i francuski jezik. Imam troje djece: Vesnu, Davora i Ljilju. Djeca su se poženila i svatko od njih živi u drugom gradu. Imam šest unuka i pet praunuka. Moja žena je umrla prije osam godina. Prije četiri godine sam se vratio na Rab i od tada sam u domu. Imao sam nezgodan pad pa mi je nastradala noga i teško hodam. Ne usudim se otići do svoje kuće u Banjolu.

Kako provodite vrijeme?

Volim čitati, igrati šah, ispunjavati sudoku i križaljke, vježbam, čitam novine. Imamo ovdje i Čovječe, ne ljuti se. Neko sam vrijeme igrao šah s jednim čovjekom koji je bio tu u domu, ali je, nažalost, umro i sad više nemam s kim. Ovdje nema puno muškaraca. Mislim da nas je svega šest. Ljudi u domu su prijazni, ali mi nedostaju djeca i unuci. Doći će na ljeto, pa ćemo biti više zajedno.