Katica Štokić

Katica Štokić, koju svi zovu Kaja, odrasla je u ribarskoj obitelji u Barbatu i udala se za ribara. Sjeća se vremena kad je od Kaštela do Puntice bio čitav drvored murvi, a igračke su bile ono što se našlo pod smrekom. Njezina priča završava ondje gdje mnoge i počinju – kod unuka.

S gospođom Katicom Štokić, rođenom 1935. kao Katica Kaštelan, koju prijatelji i rođaci od milja zovu Kaja, razgovarala sam u njenoj kući u Barbatu.

Gospođo Štokić, gdje ste živjeli u djetinjstvu i kako je vaše djetinjstvo izgledalo?

Moji roditelji su imali petero djece – četiri kćeri i sina. Otac je bio ribar, a majka domaćica. Imali smo trsje i ovce i uvijek je bilo nekog posla. Teško se živjelo. Mi djeca smo, kao i sva druga djeca, najviše voljeli igru. Igrali smo se na frenje. Ispočetka smo umjesto pravih frenja (klikera) koristili luskavice (tvrde bobice koje rastu na smreki), a ponekad bi frenje pravili od komadića drveta koje bi brusili kako bi se lakše kotrljale. One staklene došle su tek kasnije.

Dok sam bila dijete, živjela sam na Kaštelu s obitelji. S nama je još živjela i teta Katica, očeva sestra, koja nije bila udana. Sjećam se da je u hodniku imala postavljena krosna (tkalački stan) i da je na njima tkala. Moja mama je grdašala (češljala) vunu. Ponekad sam i ja grdašala s njom. Mama bi kasnije vunu prela na mulinel. Od učinjene preje smo poslije pleli bičvice (čarapice) na punjet (drveno drško u koje bi se utaknula igla, a držalo se za pasom). Žene su vunu prale, pa grdašale i prele, a ponekad su znale sest ispod murve u hladovinu i plest. Nekad je od Kaštela do Puntice bio čitav drvored murvi (dud). Kad su se počele graditi kuće, murve su posječene.

Kako su izgledala vjenčanja u vrijeme vaše mladosti?

Na piru je obično bilo od tridesetak do pedesetak ljudi, zavisno od broja rodbine i prijatelja, a i koliko su ljudi imali novaca za sve to organizirati. Na mom piru nas je bilo pedesetak. Bilo je veselo i većina svatova bila je odjevena u narodnu nošnju. Udala sam se u dvadeset četvrtoj godini. Nakon vjenčanja živjela sam s mužem i obitelji u Antulića, odnosno u staroj kući gdje su živjeli Štokići. Za dotu (miraz) sam dobila namještaj i još neke stvari poput posteljine. Ovu kuću u kojoj sada živim sagradili smo kasnije. U njoj je puno toga napravio moj sin. Imao je zlatne ruke i puno ideja. Nažalost, više nije živ i jako nam nedostaje.

Moj muž je bio ribar, a kasnije je bio i kapetan ribarskog broda. Radio je za poduzeće Riba-Rijeka. Znali su ribariti sve do Murtera, a to poduzeće imalo je svoju ispostavu i u Rabu. Sjećam se da su se neki brodi udruživali u radu pa su tako u zadruzi bili brodi Labud, Zelenko i Vrbas.

Kako su se žene odjevale prije sedamdesetak godina?

One starije su nosile kamižot i maramu. Sjećam se da moja baka maramu nije nikada vezala, iako ju je držala na glavi. I moja majka je neko vrijeme nosila kamižot, ali kasnije je već nosila gradsku odjeću. Ja kamižot nisam nosila nikada. Starije žene, kad bi odlazile nedjeljom na misu u crkvu, ispod kamižota bi imale noviju i svečaniju bluzu, a za pas bi zatakle buketić murtele koja je opojno mirisala.

Da li se možda sjećate nekog starog recepta?

Mogu reći kako sam ja radila štufad – jelo od ovčjeg mesa, koje bi se rezalo na komadiće i dinstalo na maslinovom ulju. Kad bi pustilo masnoću, ocijedila bih ga, a onda vratila u teću (posudu) te dodala šećera kako bi dobilo boju. Okolo bi ga podlijevala vodom koliko je trebalo da ne zagori i da se meso dobro skuha. Pred kraj kuhanja, nakon otprilike dva sata ili nešto više, dodala bih med i malo limuna. Danas naribam i malo oraščića i dodam decilitar vina. Uz štufad smo obično jeli kiseli kupus, a uglavnom smo ga kuhali za Božić i Novu godinu.

Da li su žene nekada radile i biljne napitke?

Neki su radili liker od lovorovih bobica, a ja sam radila sirup od 30 listova lovora koje bi potopila u litri vode i u to bih umiješala kilogram šećera pa zatim zagrijavala i kuhala na srednjoj vatri. Sirup bi bio prilično gust, a koristio se protiv kašlja.

Recepti mi se čine zanimljivima i sigurno ću ih isprobati već sljedeće zime – kažem.

Još neko vrijeme listamo stari album, a pri odlasku gospođa Katica mi pokazuje na zidu fotografiju svojih unuka. Sjede na stepenicama i smiješe se, a upravo ti osmjesi silaze ravno u babino srce da ga ugriju.