Dragica Ribarić – Uljara Dočić

U spomen

Uljara nije bila samo pogon nego mjesto na kojem se zimi okupljalo pola sela. Gospođa Dragica Ribarić pamti kako je izgledala prerada maslina prije velikih strojeva – od koša i športi do prve preše. Priča o ulju ovdje je ujedno i priča o zajedničkom radu.

Gospođa Dragica Ribarić je iz Banjola. Osamdeset i šest joj je godina i vedre je naravi. Posjetila sam je u rapskoj ispostavi Doma za starije Mali Kartec, u kojem već neko vrijeme boravi.

Kako ste, Dragice?

Kutentna (zadovoljna) sam. Ovdi mi je stvarno dobro. Priviknula sam se i imam sve ča mi triba. Uredno je i teplo, ljudi su prijazni, obroci parićani (pripravljeni). Skorom kako va hotelu. Moja dica još radu, a ja više ne moren sama. Vižitaju me često, a ponekad nediljom i blagdanom me pelju doma na obed.

Vaša obitelj je imala uljaru za proizvodnju maslinovog ulja. I vi ste u njoj ostavili neizbrisiv trag. Željela bih zabilježiti kako je izgledao cijeli taj proces prerade maslina.

Uljaru su zajednički otvorili moj svekar, suprug Slavko i kunjado Mile Pahljina sedamdeset i prve godine. Mile je nakon pet godišć svoj del prodal mom svekru. Ja sam uglavnom pobirala ulje, a muški su preuzimali masline i stavljali u mlin, pa kašu stavljali na športe.

U razgovoru su nam se ubrzo pridružili Dragicin sin Zdravko i njegova supruga Nataša.

Vi nam, Zdravko, sigurno možete nešto više reći o samom postrojenju.

Stroj za preradu maslina dopremljen je s Krka. Taj prvi bio je na jedan cilindar, imao je prese, kolica i pumpe s kožnim remenima. Jedna presa mogla je preraditi 150 kilograma maslina za jedan sat. Tlak je bio jačine 150 bari. Presa bi se podigla, prešala masline pa spustila. Smjesu bi se onda prebacilo na druga kolica te bi se sve polilo vrućom vodom, a onda još jednom sprešalo na 150 bari.

Od osamdeset i treće godine imali smo poluautomatsku presu od 400 bari. Do tada je mlin bio na kamen, a kasnije smo imali mlin čekićar. Kamen je bilo teško održavati. Dvije i sedme smo kupili novu presu Pieralisi, koja je imala snagu također 400 bara.

Kako je izgledala prerada?

Masline bi se prvo vagale, a zatim praznile u koš i transportirale do mlina, gdje bi se samljele. Tako samljevene stavljale su se u spremnik za doziranje. Jedna doza mljevene smjese od 6 kg stavljala se na filtere, odnosno športe. Četiri športe sa smjesom stavljale su se jedna na drugu pa bi na njih došla jedna prazna koja bi zatvarala krug. Na to bi se stavio metalni pijat, a onda opet športe. Bilo je sve skupa 25 naslaga, što je činilo oko dva metra visine. Metalni pijat je sprječavao da se kaša od maslina rasipa. Presa je stiskala smjesu oko jedan sat. Pokretale su je visokotlačne pumpe. Na 100–200 bari istječu voda i murka, a preko 200 samo ulje u kamenicu s vodom. Ulje se kupi kacolom (grabilicom), a kasnije pijatom (tanjurom) sve dok se ne dođe do murke (vode iz maslina).

Kacol kojim se ulje sakupljalo imao je zapremninu dvije litre – nadovezuje se na razgovor Nataša, koja je uz Dragicu bila najčešće zadužena upravo za taj dio posla, i nastavlja:

Nije ga se nikad punilo do vrha, jer bi bilo vrlo teško baratati njime, a zglobovi na rukama itekako su znali boljeti od cjelodnevnog rada. Ulje nakon pobiranja trebalo je pustiti bar mjesec dana da miruje, a zatim se kroz sito i gazu trebalo procijediti. Kada ulje odstoji još neko vrijeme, ponovo ga treba procijediti, a ponekad, ako na dnu bude još taloga, onda to treba ponoviti i treći put – zaključuje Nataša, a Zdravko dodaje:

Na noviju presu stane oko tristo kilograma maslina. O vremenu berbe i vremenskim prilikama, odnosno zrelosti ploda, ovisi koliko će se ulja dobiti na sto kila maslina, pa se to kretalo od otprilike 10–16 litara. Ponekad i nešto više. U uljari je radila cijela naša obitelj, a ponekad i rođaci ili prijatelji, jer nam je za jednu smjenu trebalo petero ljudi. Uljara je u godini bila otvorena otprilike dva mjeseca.

Gdje ste nabavljali športe i rezervne dijelove?

Športe je ponekad činil moj Slavko – kaže Dragica – a ponekad smo ih naručivali iz Italije ili Splita. Kominu, koja je ostajala nakon prerade maslina, ljudi su peljali doma i koristili za kokoše, za grijanje, a nakon godišća ili dva kao gnojivo za biljke.

Uljaru smo zatvorili 2023. – kaže Zdravko. – Danas u njoj prerađujemo samo svoje masline. Uljaru i postupak prerade maslina snimio je i studio Piloto, a devedesetih godina prošlog stoljeća uljaru je snimala i Francuska televizija.

Nataša dodaje da su u više navrata učenici iz rapske osnovne škole dolazili u posjet uljari i da su sa zanimanjem gledali kako ulje nastaje.

Početkom prošlog stoljeća nedaleko naše kuće radio je mlin za žito, koji je moj svekar kupil posli drugog rata – kaže Dragica. – U njemu se pretežno mlil hrementun (kukuruz). Svekar je imal i kovačiju. Načinjal je okove za vrata i barkune, alate, motike, srpove i kose. Činil je i rakiju. Moj Slavko se razumil va agregate i struju, radil je i va Elektroprimorju, a sva ta znanja su bila korisna i za uljaru. Danas je uljara zatvorena.

Vi ste, Zdravko, i vaša supruga posljednjih godina vodili sav taj posao. Kako to da ste se odlučili na njeno zatvaranje?

Žao mi je što smo to morali učiniti, ali jednostavno više nismo imali snage. Mi oboje radimo, već smo i mi stariji. Imamo i svojih maslina za pobrat jako puno, a sve teže je naći radnu snagu. Mlin je već dotrajao. Svaki kvar na motoru odnese i vremena i novca, a i sve teže je nabaviti dijelove. Zadnje dvije godine prerađujemo samo svoje masline.

Vrime leti i sve kosi – kaže Dragica. – Nema više ni svekra, ni Slavka, ni moje prijateljice Kurelke, s kojom sam vaik pivala va folkloru. A bili smo s Rapskim tancem svujden po Hrvatskoj i po Evropi. Nij više ni Tončija ki nas je peljal.

Sve je to život i zato triba zapivat dok smo još tu.

Zahvaljujem im se na razgovoru i silazim, a na stepenicama me sustiže Dragicin glas i pjesma „Oj javore”.