Dvije gospođe Marije i gospođa Luce

Tri žene, tri života i jedna soba u kojoj su se srele. Luce, Marija i Marija pamte djetinjstvo u kojem nije bilo igračaka ni novca za božićne ukrase, ali je bilo krunice pred spavanje, maškara po selu i priča od kojih se noću nije moglo zaspati. Njihova sjećanja pokazuju koliko je malo trebalo da nešto postane blagdan.

Nedavno sam razgovarala s tri simpatične korisnice rapske ispostave Doma za starije Mali Kartec. Namjera mi je bila zabilježiti njihova sjećanja na mladost, rapske običaje, na to kako se nekada živjelo i radilo.

Luce Paparić

Moja prva sugovornica gospođa Luce Paparić iz Lopara ima 86 godina. Djetinjstvo je provela na Rabu, a kad je postala punoljetna, uputila se u Crikvenicu, gdje je provela cijeli svoj radni vijek radeći prvo kao pomoćna, a nakon završene večernje škole i kao izučena kuharica, te ubrzo i kao šefica smjene u hotelu International sve do umirovljenja, nakon kojeg se vratila na Rab.

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo na Rabu?

Ja potičen iz obitelji sa šestoro dice. Moji starešine su se bavili poljoprivredom – ratarstvom i stočarstvom. Imali su volove i ovce koje je trebalo čuvat pa su va tome sudjelovala i dica. Živilo se teško. Nismo imali ni puno robe za obuć. Ženske su nosile kamižot, košulju, jelek i traversu (pregaču), a muški gaće (hlače) i košulju. Imali smo neku bolju robu za poć grad ili crikvu i još nešto za po doma.

Čega ste se igrali dok ste bili dijete?

Nij bilo igrački kako danas. Igrali smo trlju ili na skrive i lovice, a navečer, kad bi šli spat, cela bi fameja molila krunicu. Nisu nam pričali bajke, već uglavnom priče o mrtvima koji su se došli prikazat. Otili smo mi slušat priče o tome, ali bi se poslije ustrašili pa ne bi mogli spat.

Kako se kod vas slavio Božić?

Mi nismo kitili jelku, jer nismo imali kuglice i ukrase. Nij za to bilo šoldi (novaca). Zamisili bi kruh, peklo bi se meso i frigale frite i hodilo se na misu.

Nekad smo hodili i va maškari. Muški su na glavi nosili visoki klobuk od kartona s crvenim trakama, a priko lica su stavljali viziru (masku) od belog platna s rupama za oči oko kih je bil crveni rub. Muški su hodili po selu, a jedan bi obično imal željezni štap i s njim bi kučil (lupao). Ženske nisu hodile s njima. One bi šle posebno.

Jeste li udani?

Nisam se ženila i neman dice. Kako san uglavnom živila va Crikvenici, puno mi je toga ča se događalo na Rabu promaklo. Imam svoju kućicu Lopari i jako mi fali. Volila bi poć doma, ali me noge ne služe. Ne osjećam se dovoljno jakom.

Marija Šabulić – u spomen

Gospođa Marija Šabulić, rođena Travaš, ima 90 godina. Završila je učiteljsku školu i do svoje šezdesete je radila u školi u Labinu, a potom se vratila živjeti na Rab, u Barbat. Danas također boravi u Domu.

Da li je i vaša obitelj bila brojna?

Imala sam četiri brata i sestru. A s nama su uz roditelje živjeli i baba i teta. Roditelji su nam bili napredni, pa su nas školovali. Svatko je dobio svoje zvanje i na tome smo im jako zahvalni. Skoro svi smo otišli raditi izvan Raba.

Čega ste se vi igrali kao djeca?

Igrali smo se skrivača. Lutke smo same pravile od krpica. Braća su više voljela igrati na karte ili praviti brodiće dok su bili mali. Moja majka je imala singericu – šivaću mašinu pa sam i ja vrlo rano naučila šivati. Ispočetka je to bila odjeća za lutke, a kasnije sam šivala i veće stvari. Majka je prala i grdašala vunu, a onda bi je prela na mulinel. Naučila me plesti. Baba bi plela bičve (čarape) na punjet (drveni nosač s jednom iglom koji bi se zataknuo za pojas).

Gdje ste živjeli?

Živjeli smo u barbatskom zaseoku Grpe. Imali smo vrtal i ovce, prasce i trsje. Svoju gušternu. Tamo nitko nije imao svog tovara – magarca, već ga se posuđivalo iz Banjola ili Kampora kad je trebalo. Otac je kasnije kupio kaić i vozio turiste. Rijetko je lovio ribe. Uglavnom za nas. Nije bio ribar. Što god se radilo, štedjelo se za gradnju kuće pa se obitelj kasnije bavila i turizmom.

Kakva su bila djeca u to vrijeme?

Djeca su se lijepo ponašala, bila su uglavnom poslušna i poštivala su starije. Mi smo našim babama govorili Vi. I ljudi su u to vrijeme bili pažljivi jedni prema drugima i pošteniji nego danas.

Kako se kod vas slavio Božić?

Božić nam je bio najveća radost. U kuću bi stavili granu od bora i ukrasili je. Posijali bismo i pšenicu, a drvo – badnjak bi obavezno tinjalo na ognjištu. U kući je bio komin, nad njim komoštre i kotlić – brunčić u kojem bi se kuhalo, a kad bi se nešto peklo, onda bi to bilo na žeravici. Za Božić se kuhao štufad. Ovčetina se rezala na komadiće, zasladila medom i suhim šljivama ili šećerom, a onda bi se dugo dugo kuhala uz stalno miješanje. Bilo bi i lazanja, domaćeg kruha i frita. Zapalili bismo svijeće.

Kod nas se uvijek jela samo domaća hrana, ono što smo sami uzgajali, a bilo je tu i krumpira, broskve, mrkve, kiselog kupusa i salate.

Poslije Božića su se blagosivljale kuće. Štovali smo vjeru i išli kao djeca na vjeronauk u crkvu.

Jeste li oduvijek imali gušternu s vodom?

Nismo. Prije se voda nosila s Ošita, bila je izvorska, a ponekad bi po vodu išli na Kaštel. Gušterna je napravljena kasnije pa je, kad smo imali svoju kišnicu, bilo puno lakše.

Kako ste se zabavljali?

Sjećam se da su naši išli na tance uz mih i sviralu i to kod stolara Frana Šimičića, koji je u kući imao veliku prostoriju u kojoj bi se tancalo.

Neko su se vrijeme u Barbatu prikazivali i filmovi na zidu od škole.

Kako su se žene odjevale za vjenčanje?

Kupili bismo krunicu s malim velom i obukli bijelu haljinu. Na piru nije bilo puno ljudi. Obično najuža rodbina i kumovi.

Kad se osvrnete iza sebe, jeste li zadovoljni svojim životom?

Imala sam prilično dobar život i divnu obitelj i nosim puno krasnih uspomena.

Lijepo je doživjeti duboku starost, ali je jako teško što do tada svijet napuste mnogi dobri ljudi, prijatelji ili članovi obitelji. Oni mi jako nedostaju, ali su prisutni gotovo svakodnevno u mom sjećanju. Svi smo bili jako povezani, privrženi jedni drugima. Sin ne živi na Rabu, ali me često zove, a kad je moguće, i posjećuje.

Marija Kordić

Gospođa Marija Kordić rođena je 1935. godine. Rodom je iz Banjola. Kao dijete živjela je u Brne, a cijeli radni vijek radila je kao službenica.

Kako ste vi odrastali, gospođo Marija?

Moja obitelj živjela je vrlo skromno. Imala sam tri sestre i dva brata. Dok sam bila dijete, rado sam odlazila kod svoje babe Jurinke, gdje je uvijek bilo suhih smokava i velikih frita. Moj djed je bio dobar majstor, ali najviše sam bila privržena babi, koja je bila jako dobra, brižna i zabavna. Za vrijeme rata pohađala sam prvi i drugi razred talijanske škole, jer je Rab tada bio pod Talijanima. Dok su bili Talijani, na Rabu se u butigama moglo kupiti i nekih proizvoda kojih do tada nije bilo ili ih nije bilo dovoljno.

Mi smo kao djeca, također, slušali priče o mrtvima koji su kasnije viđeni kako hodaju, ali i priče o kodlacima (vukodlacima). Poslije sam imala noćne more pa sam morala spavati s upaljenim svjetlom. Obično bi ljudi kod nas dolazili kad bi se činilo ulje i tada bi pričali te strašne priče do kasno u noć, a kad bi otišli, nama djeci bi ostao strah.

Sjećam se da je u to vrijeme bilo puno govora i o petivanju uroka. Bilo je žena koje su znale čare načinjat, ali i one koje su ih znale raščinjat, kao što je bila neka žena na Krku kod koje su mnoge naše hodile. Ljudi su bili dosta praznovjerni.

Koji blagdani su vama bili prirasli srcu?

Meni je najdraži blagdan bio Uskrs. Tad smo u ljusci od kapule kuhali i bojali jaja, a pravile su se i pogače i golubice koje bi se nosile na blagoslov u crkvu. Tako je i danas.

U kakvoj odjeći ste se vi vjenčali?

Imala sam krunicu s malim velom i gradsku odjeću. Nisu se tada svi udavali u bjelini, ali su uglavnom nosili nešto svjetlije.

Imate li djece?

Imam dvoje. Danas djeca puno lakše i ljepše žive nego prije, a i roditeljima je lakše jer im mogu više toga priuštiti.