Mirko Sušić

Mirko Sušić pamti Rab u kojem je svako selo imalo svoj izvor, a bez tovara se nije moglo obaviti gotovo ništa. Vodi nas kroz povijest maslinova ulja na otoku – od gaženja po vreći bosim nogama do vlastite uljare – i kroz ono što se napretkom dobilo, a što izgubilo.

Mirko Sušić (80 godina) jedan je od četvero djece u obitelji oca zidara i majke domaćice.

Da li možda znate kada su Sušići i odakle došli na Rab?

Ne znam odakle, ali sam čuo da se prezime Sušić prvi puta spominje na Rabu 1750. godine, kada se neki Sušić zaredio za popa i služio svoju prvu misu u Barbatu.

Kako je izgledao vaš život u djetinjstvu?

U staroj kući u Sušića živjeli smo s babom. Kuća je imala dvije sobe i kuhinju. Danas svako dijete ima svoju sobu, a tada to nije bilo moguće. Imali smo tovara (magarca), bez kojeg je bilo nezamislivo bilo što raditi. Olakšavao je prijenos stvari, uroda, vode. Na vodu smo, kao i Ribarići, išli na Markovićevo. Svako selo ili zaseok imalo je svoj izvor. Niže u Banjolu bila je Snuga, pa Vrtodušići, Mundanijci su imali Curku, a Barbaćani Ošit. Tada je po Rabu bilo i puno vinograda. Mi ga imamo i danas. Još uvijek napravim nešto vina za svoje potrebe i obitelj.

Vi ste također imali uljaru, odnosno svoj pogon za preradu maslina u maslinovo ulje. Recite mi nešto o tome.

Naša uljara je počela s radom 1974. godine. Slavko Ribarić je sličnu pokrenuo dvije-tri godine prije. Radili smo do prije nekoliko godina. Danas prerađujemo masline samo za familiju. Starim strojevima ne možete konkurirati velikim uljarama, koje za kraće vrijeme prerade daleko veću količinu maslina – gotovo sve što se toga dana pobere. Osim toga, posljednjih je godina bilo teško naći i radnu snagu, a za rad vam treba najmanje petoro ljudi u smjeni da bi pogon funkcionirao. Uljara je u vlasništvu mene, mog sina i sestre. Prije su Rabljani svoje masline vozili na preradu u Lun i bilo im je veliko olakšanje kad su ulje mogli preraditi na svom otoku.

Športe u uljari obitelji Sušić. Na njih se stavljala kaša od samljevenih maslina prije prešanja.

Naš stroj za preradu maslina je Aran. Mislim da je i Slavko imao takav. Proizvodio ga je Torpedo u Rijeci. Kasnije smo dijelove nabavljali u Italiji. Kad bi ljudi dovezli masline, prvo bi ih stavili na tavulac, odnosno na paletu, kako ne bi ležale na zemlji ili betonu. Kasnije bi ih istresli u koš. Nakon što bi se masline samljele, na športe bi se stavljala kaša. Mi smo imali dvostruke športe. Na športe bi se stavio pijat – disk i onda bi se prešalo. Ulje je zajedno s vodom curilo u popločani bazen, a onda, kad bi se voda slegla, ulje bi se pobiralo i spremalo u kanistere, a kasnije u domižane. Nakon mjesec-dva bi se pretakalo, jer bi na dnu ostajao talog. Okus ulja je nešto drugačiji od onoga koji nastaje u novim uljarama.

Kako se proizvodilo ulje prije no što su postojali strojevi?

Moji roditelji i djedovi masline su prerađivali tako da bi na posudu (maštel) stavili čivere, a onda na njih vriću s maslinama. Preko vriće bi se polijevala vruća voda, a netko od ukućana bi po vrići gazio i istiskivao ulje. Voda je padala na dno posude, kao i ostaci istisnutih maslina – murka, a na vrhu bi se zadržalo ulje koje bi se pobiralo kacolom (grabilicom) i pijatom (tanjurom) i stavljalo u kamenicu. Jedan susjed pomagao je drugom ili rodbina međusobno. Kasnije se koristila karga (poluga) koja se okretala i s kojom se ipak štedjela snaga, a i noge. Tad je za preraditi 200 kilograma maslina trebalo 24 sata. S našim strojem se 300 kg maslina preradilo u sat i pol. Danas se ulje drži u bačvama od rosfraja te se tako bolje čuva. Kamen je znao upiti mirise. Teško se održavao.